Arancini su kao što svi znaju stara i tradicionalna slastica koja se posluživala kao slatkiš, nekad se koristila, a koristi se i danas kao dodatak raznim desertima. Pretraživajući internet i gledajući razne recepte za arancine čovijek se može zapitati postoje li savršeni arancini? Postoje 🙂 Isprobao sam dosta recepata i još više načina pripreme arancina, ali svaki, iako jestivi, rezultiraju hrpom, po meni, nepotrebno potrošenog šećera, a ni jedni nisu lijepo ušećereni. Znao sam se zapitati u čemu je problem, što ja krivo radim? Nedavno sam sa Korčule dobio vrećicu arancina koji nisu bili ni nalik onima koje sam do sada vidio ili isprobao. Mirisni, lagani i šuškavi (zvuk nečeg suhog ili šupljeg … teško je to opisati), pomalo bijeli i tvrdi na dodir, a savršeno mekani kad ih se jede. Mješavina slatkoće i lagane gorčine korice naprosto obara sa nogu i upravo ih čini, kako se zna kazati, zaraznima 🙂 Teško se zaustaviti kad ih se krene grickati 🙂 Prva stvar koja mi je upala u oko je šećer, zašto nisu obavijeni slojem šećera, …

Ponekad iznenađenja dođu kad im se najmanje nadaš. Nisam nikad ni zamišljao kako bi se nešto ovakvo moglo dogoditi jer cijeli ovaj „projekt“ pisanja bloga pokrenuo sam najviše iz nekog svog osobnog zadovoljstva, a i ljubavi prema kuhinji i poslu. Poziv, točnije mail Slobodne Dalmacije za intervju u magazinu „Stil“ mi je bio kao dodatan vjetar u leđa, ali ne samo to, već i potvrda da se trud doista isplati i da netko sve ovo prati. 🙂 Tako je osim kraćeg teksta objavljeno i nekoliko mojih recepata koje možete pronaći na blogu. Ovo je samo mali dio onog za što mi se neplanirano pružila prilika, jer za nove stvari su planovi već u tijeku, ali o tome će na jesen biti nešto više riječi. 🙂 Hvala svima koji pratite i čitate blog. 🙂