Arancini su kao što svi znaju stara i tradicionalna slastica koja se posluživala kao slatkiš, nekad se koristila, a koristi se i danas kao dodatak raznim desertima. Pretraživajući internet i gledajući razne recepte za arancine čovijek se može zapitati postoje li savršeni arancini? Postoje 🙂

Isprobao sam dosta recepata i još više načina pripreme arancina, ali svaki, iako jestivi, rezultiraju hrpom, po meni, nepotrebno potrošenog šećera, a ni jedni nisu lijepo ušećereni. Znao sam se zapitati u čemu je problem, što ja krivo radim?

Nedavno sam sa Korčule dobio vrećicu arancina koji nisu bili ni nalik onima koje sam do sada vidio ili isprobao. Mirisni, lagani i šuškavi (zvuk nečeg suhog ili šupljeg … teško je to opisati), pomalo bijeli i tvrdi na dodir, a savršeno mekani kad ih se jede. Mješavina slatkoće i lagane gorčine korice naprosto obara sa nogu i upravo ih čini, kako se zna kazati, zaraznima 🙂 Teško se zaustaviti kad ih se krene grickati 🙂

Prva stvar koja mi je upala u oko je šećer, zašto nisu obavijeni slojem šećera, kristalićima šećera, već me izgled podsjetio na ušećerene bademe. Igra li i finoća šećera ulogu u tome? Nema.

Probao sam čak i sa kockicama šećera koje sam mrvio u mužaru ali rezultati je opet i opet bio nezadovoljavajuć … da sada sam mogao imati cijelu vreću arancina da sam imao pravi recept.
Sjedam za laptop, palim internet i tražim dalje jer negdje se krije ono što tražim, ali isto mi je na um pala pomisao ne rade li možda korice kao što bi radili ušećerene bademe?

Jedna stvar koja mi je u cijeloj potrazi privukla pažnju je razvikivanje domaćih, neprskanih naranči. Znam se zamisliti dali su zbilja sve domaće naranče neprskane? Teško, a nevjerojatno je kolika je averzija prema kupovnim narančama, ako se kupuju za ovu svrhu. To me je sjetilo jedne izreke starih ljudi da voda pere sve osim jezika, zato bi i koricama naranče koje nisu domaće, namakanje u vodi nekoliko dana i prokuhavanje dva – tri puta trebali uništiti sve ono loše što se nalazi u kori.

Moja potraga se isplatila, našao sam ono što sam tražio, nema nekih baš previše točnih mjera ali korice se kuhaju upravo onako kao što sam promislio, poput ušećerenih badema. Količina šećera mora biti pola težine od prethodno namočenih i ocijeđenih korica, a vode tek toliko da ih prekrije.

Kuhaju se dok ne ispari sva tekućina i ne ostane sami šećer (ima tu neke logike zašto su oni moji arancini sa Korčule upravo onakvi), a zatim ih se prebaci na pleh pokriven masnim papirom i posut šećerom. Potrebno ih je samo još malo uvaljati u taj šećer ili posuti sa šećerom i pustiti da se nekoliko dana suše na zraku. Biti će ušećereni upravo onako kako su bili i moji 🙂

Vlaga, a i vrijeme imaju dosta utjecaja na sušenje korica, najbolje je suho, sunčano ili burno vrijeme jer u protivnom će sušenje trajati nešto duže.